Priboj Majevički - Republika Srpska

   Ovo je jedna nezvanična prezentacija majevičkog podneblja i mjesta Priboj za kaje se obično kaže; Priboj kod Lopara ili Priboj Majevički. Priboj je jedno od najvećih i najljepših mjesta na području opštine Lopare i nalazi se na sjeveroistočnim obroncima planine Majevice. Par sličica uz pokoji komentar možda i uspiju da posjetiocu na ovoj stranici malo pobliže prikažu izgled pribojskog krajolika. Pogled sa majvičkih brda na Priboj dočarava živopisnost jednog tipično brežuljkastog područja koje je zastupljeno u većem dijelu MZ Priboj.
Blizina jezera Sniježnica, koje se koristi za regulaciju nivoa rijeke Janje za potrebe TE Ugljevik, je posebno interesantna u ljetnom periodu za žitelje ovoga kraja, kako za kupanje i rekreaciju tako i za ribolov.
   Tačnije rečeno mjesto se nalazi pored magistralnog puta Bijeljina-Tuzla i dijeli ga "dobrih" tridesetak kilometara od Tuzle, Zvornika, Bijeljine i Brčkog. Kroz mjesto protiče rijeka Janja, čiji se izvor nalazi ispod samog vrha Majevice. Inače mjesto je povezano autobuskim saobraćajem sa svim većim gradovima širom RS, Federacije BiH i Republikom Srbijom.

Ukratko o istoriji Priboja

 Priboj kao naseljeno mjesto se spominje još u 16. vijeku u knjizi  akademika Milenka S. Filipovića „Majevica – s osobitim obzirom na etničku prošlost i etničke osobine majevičkih Srba“  izdatoj 1969. godine, piše da se Priboj kao naseljeno mjesto sa pravoslavnim stanovništvom spominje još davne1528. godine. Priboj kao naseljeno mjesto se još pominje u Turskim popisima zvorničkog sandžaka iz 1519 i 1533. godine. U to vrijeme pravoslavno stanovništvo je živjelo i u selima Tobut, Peljave, Podgora, Lipovice i Labucka.
Istorijskih spomenika koji bi podsjećali na neke stanovnike koji su živjeli na ovom prostoru ima na brdu Rust iznad Priboja, pored puta uz brdo Đeruša, na porodičnom groblju porodica Petković i Tomić, na granici između Priboja i Tobuta i još u nekoliko sela na području Majevice.
Što se tiče samog imena mjesta Priboj postoji verzija o tome kako je ime postalo; u vrijeme napada Turaka na Teočak i njegovog osvajanja, u sadašnjem Priboju je bila smještena vojska koja se pripremala za borbu u osvajanju Teočaka. To mesto je bilo uz mjesto borbe, ili pri mjestu borbe tj. pri boju, pa su mu dali ime Priboj. U tome prilogu govori da u dijelu Priboja koji se zove Kolobara, postoji poljana pod nazivom "Vojničko polje".
Pošto su u srednjem vijeku ovim prostorima Balkana često harale kuga i mnoge druge  zarazne bolesti od kojih je u pojedinim selima umiralo gotovo  svo seosko stanovništvo, tako da je ovo područje bilo slabije naseljeno, istovremeno su u Crnoj Gori i Hercegovini bila česta iseljavanja stanovništva prije svega zbog teške ekonomske i životne situacije kao i čestih krvnih osveta, što je možda bio i jedan od razloga njihovog doseljavanje na Majevicu i područje Priboja.

  Priboj je u neku ruku jedno naselje koje se u mnogo čemu razlikuje od ostalih podmajevičkih sela. To je slobodno se može reći jedna urbana sredina, koja je prije mnogih podmajevičkih naselja pa i samog opštinskog centra Lopara, imala izgrađene osnovne objekte infrastrukture.
   Za vrijeme vladavine Austro- Ugarske monarhije, kroz Priboj je izgrađen put Bijeljina- Ugljevik- Teočak- Priboj- Lopare- Tuzla koji je  građen krajem 19. i početkom 20. vijeka.
Osnovna škola u Priboju je počela sa radom 1880. a prva crkva je sagrađena 1883. godine. Pred sam početak Drugog svjetskog rata, 1937- 1938. godine u Priboju je izgrađena veterinarska ambulanta, a takođe i zgrada za potrebe ljekarske ambulante i stan za ljekara.
Poslije završetka Drugog svjetskog rata sagrađeni su: dom kulture, zdravstvena ambulanta, asfalni put Bijeljina-Tuzla i mnogi drugi objekti od posebnog značaja za stanovništvo Priboja i okoline.